"Bojani su nakon ozljede u djetinjstvu rekli da neće moći voditi uobičajen život. Ne odustavši, dokazala im je suprotno: ona je arhitektica koja niže uspjehe u raznim sportovima."
Arhitektica bez ruke, kako? - prvo je pitanje koje se nameće kada čujete za Bojanu. Kako je završila studij? Kako radi? Ali kada je upoznate, pitanja postaju smiješna i suvišna. Kada je s trinaest godina, uslijed nesreće s visokim naponom struje, ostala bez ruke i prstiju na nogama, ona se sudbini nasmijala u lice i rekla: “Ja mogu sve što poželim!” Danas radi u struci, trči polumaratone, planinari, skija i, iako je vrlo skromna i ne voli pričati o sebi, raduje ju mogućnost da svojim primjerom inspirira ljude.
Velika entuzijastica koja želi vjerovati da dobro pobjeđuje zlo i da su svi ljudi u svojoj srži dobri.
Kada s trinaest godina, kao lijevoruka osoba, ostaneš bez lijeve ruke, kada pokušavaš ponovo prohodati nakon što su ti amputirani prsti na obje noge, tada moraš donijeti odluku kako dalje kroz život. Mnogi se pitaju kako to da sam izabrala fakultet koji traži crtanje i za koji bi bilo poželjno imati, ako ne tri, a onda barem dvije ruke... Čak je i mojim roditeljima to izgledalo suludo… Ali ja nisam htjela dozvoliti da me novonastala situacija obeshrabri, željela sam je pobijediti, nadmudriti, nasmijati joj se u lice i kazati: “Vidi, nisi me spriječila u mojim nakanama!” Eto, zato arhitektura kao krajnji izbor. Arhitekturu sam željela i nisam htjela odustati od nje, ni pod koju cijenu! Trenutno sam zaposlena u banci kao projekt menadžer na poslovima vezanim uz arhitekturu i građevinarstvo. Postoje i planovi za privatni studio za uređenje interijera... No, pustimo da djela sama pričaju.
Biti uzor je velika odgovornost prije svega. Danas u medijima ne postoji cenzura, sve je dostupno i mladi nisu zaštićeni. Mladi se, nažalost, identificiraju s osobama bez pravih vrijednosti. Moji su uzori svi oni koji vjeruju u sebe, vjeruju da postoji bolje sutra i ne odustaju kod prve prepreke, bez obzira je li riječ o sportašima, poslovnim ili obiteljskim ljudima.
Za mene je to osjećaj radosti i sreće, moje i ljudi koji su dio mog života. Sad već sa sigurnošću mogu reći da su sve ostale kategorije u životu prolazne i bezvrijedne.
Odlučnost, upornost i kontinuitet.
Bilo je tu svega, od balerine, glazbenice, preko detektivke, liječnice i umjetnice. No, već u osnovnoj školi znala sam da ću vagati između slikarice i arhitektice. Opredijelila sam se za arhitekturu, ali je pitanje dana kada ću primat vratiti slikanju.
Nemoguće ne postoji. Sve je stvar osobnog odabira, vremena i truda koje uložiš u ono što želiš.
Kada dopustim da me poremete ljudi s lošom, rušilačkom, negativnom energijom. I kada znam da sam mogla vrijeme potrošiti produktivnije, a nisam to učinila.
Rijetko, ali bilo je par situacija kada jesam. Ljudi iz mog bliskog okruženja imali su predrasude vezane uz moj fizički izgled, smatrali su me osobom s kojom ne bi voljeli biti na bilo kakvoj relaciji. Žao mi je što su ljudi tako nepovjerljivi, skloni predrasudama, nespremni na različitost. Živimo u 21. stoljeću, trebali bismo biti svjesniji, ekspandiranog pogleda na sve ono što nas okružuje. Izađimo iz kulturoloških, nacionalnih, vjerskih i bilo kojih drugih kutija. Tražimo odgovore prije nego donesemo sud o nekome ili nečemu.
Imala sam bezrezervnu podršku okoline onda kad mi je bila najpotrebnija. Pored prijatelja, posebno hvala mojim roditeljima koji su učinili sve da danas budem ovo što jesam.
Interesantno je da su mnogi liječnici, već poslije moje nesreće, pravili spisak stvari kojih ću se morati “odreći”. Evo, sad mogu potvrditi da su za većinu stvari bili u krivu. Nisam ih se odrekla usprkos tome što su njima djelovale nemoguće. Naprimjer, danas i trčim, i pored toga što su mi amputirani prsti na nogama. Upisala sam dva polumaratona u svoj sportski CV, a bavim se aktivno i fitnessom, skijanjem, planinarenjem, jahanjem... I zato ću uvijek naglasiti da nemoguće ne postoji, granice postoje samo u našim glavama. Premostimo ih!
Prva: Što bih zdravog mogla pojesti za doručak? Druga: realizacija istog.
Vidim ih kao izazov.
Sada, kada su iza mene, ne izgledaju više teški. Najedukativniji i preobražujući je definitivno trenutak kada sam morala dalje kroz život s promjenama koje je nesreća prouzrokovala.
Još je uvijek u razvojnoj fazi. Za PrirodnoJa potrebno je ostati vjeran sebi i svojim snovima, koliko god se oni drugima činili neostvarivima.
Trudim se sve svoje želje i snove realizirati. Jedna od želja mi je sjesti na vozačevo mjesto Café racera, osjetiti vjetar u kosi i vrući asfalt pod gumama. Stoga, par mojih kolega arhitekata entuzijasta i ja pokušavamo napraviti gadget na mojoj lijevoj ruci, koji bi mi omogućio sigurnu vožnju motorom. Još smo uvijek u fazi razrade ideje, no javim čim je realiziramo!
Voljela bih da pravda uvijek pobjeđuje.
Vidim je obogaćenu različitim iskustvima i sjajnim ljudima.
Da svaki problem ima svoj kraj. Da nije potrebno znati kako ćemo nešto riješiti, nego je jedino važno znati da to želimo, bez obzira na potrebno vrijeme.
Ostati vjeran sebi i truditi se svaki dan biti bolji od onog sebe koji si bio jučer.
Istina oslobađa. Budite ono što jeste, ne dozvolite da vas ljudi i okolnosti udalje od nje. Samo na taj način može se disati punim plućima i živjeti u pravom smislu te riječi.
Internet stranica studena.hr/prirodnoja.hr koristi „kolačiće“ (eng. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i praćenje posjećenosti. Postavke prihvata kolačića možete podesiti u vašem internet pregledniku, a više o kolačićima možete pročitati na Više informacija i Pravila o kolačićima.
Prihvaćate li upotrebu ovih kolačića?
Ovi su kolačići potrebni radi osnovnih funkcionalnosti internetske stranice i samim time su uvijek omogućeni. To uključuje spremanje tvojih postavki vezanih uz odabir kolačića, kako bi bile zapamćene prilikom tvojeg ponovnog posjeta ovim internetskim stranicama.
Internet stranica studena.hr/prirodnoja.hr koristi Google Analytics - servis za mjerenje posjećenosti.