Tko je Jovana Banović?

Eskapist. Ponekad melankolična. Malo više tvrdoglava. Voli istraživati. Radoznala. Optimistična. Vječiti sanjar. Promijenila sam nekoliko država, gradova, smatram se stanovnikom svijeta. Rođena u Prijedoru, određeni dio života provela i u Hrvatskoj, za vrijeme studija preselila u Beograd i tamo živjela deset godina. Pred kraj studija otišla sam na pola godine u Indoneziju i to mi je jedna od boljih odluka. Trenutno živim na relaciji München – Beograd.

Zašto projekt “Spora”?

Ideja je nastala spontano. Inspiracija prirodom, potreba da je prenesem u svoj dom, potom i u vaš, u malo drugačijoj formi, potreba da joj pružim neki drugi život. Povratak prirodi, izolacija i iskustvo života u Indoneziji, učinili su da promatram život na drugi način. Bio je to okidač koji je u meni probudio čula koja su neko izvjesno vrijeme bila zapostavljena. Sa svakodnevnih šetnji i s raznih putovanja donesem pokoju biljku koja mi se učini interesantnom, a to je najljepši suvenir koji mogu ponijeti sa sobom doma. S vremenom, nastala je poprilična kolekcija biljaka u formi herbarija, a koja je zahvaljujući podršci dragih ljudi dobila svoj novi smisao.

Šta znači biti uzor i tko je tebi uzor?

Ne predstavlja nužno osobu, već sve ono što me potiče na razmišljanje… Osobine, iskustva, karakteri koje bih na neki način željela preslikati na pojedine sfere svojega života i na taj način formirati sebe kao osobu. Moji su se uzori, ovisno o periodu odrastanja, mijenjali. Uglavnom su to osobe iz života čija imena nisu ni važna. To su i mnogi filmovi, glazba, fotografije. Moj pas iz djetinjstva.

Što za tebe znači uspjeh?

Mentalno stanje pojedinca kada je zadovoljan stanjem svoga uma. Biti ispunjen, nasmijan, sretan sa samim sobom. Zračiti i prenositi energiju koja je u nama.

Koje su osobine uspješnih ljudi?

Jednostavnost, prizemnost, skromnost, prijemčivost, neposrednost. Uvijek sam se divila onima koji su uspješni u raznim sferama života, a to nikada direktno ne spominju, ne ističu sebe u prvi plan.

Što si željela biti kad si bila dijete?

To se često mijenjalo. Sjećam se da sam neko vrijeme željela biti detektivka-forenzičarka, glumica, astronautkinja. Neko vrijeme i profesorica. Ta želja me, zapravo, dugo držala kroz život.

Moto kojim ideš kroz život?

Ne postoji samo jedan. Toliko toga nam se događa u životu da je nemoguće slijediti jedan moto. Postoje te neke poruke, zamisli kojima se vodimo kroz život, ali se mijenjaju, baš kao i mi.

Što za tebe znači imati loš dan?

To su oni dani kada se čini da se loša energija i loše situacije nižu jedna za drugom. Život čine i takvi dani. Balans je odgovor na sve.

Jesi li se do sada susrela s osudom okoline?

Ništa se toliko drastično nije dogodilo, a da je ostavilo neki dublji trag ili posljedice na mene.

A podrška okoline?

Imala sam podršku, iako je bilo trenutaka u životu kada sam se osjećala jako usamljeno ili bezizlazno. Podršku ponekad ne dobijemo na mjestu na kojem očekujemo, no to ne znači da ona ne postoji. Osim od obitelji, više puta mi se dogodilo da sam podršku dobila od ljudi koji su mi se tek dogodili u životu, koje sam poznavala svega sat vremena u životu. Sve je do nas, kako gledamo na stvari, koliko smo spremni da ih prepoznamo i prihvatimo kao takve.

Jesi li se na svojem putu morala čega odreći?

Da, naravno. Ali upravo odricanja čine da budemo to što jesmo, da budemo tu gdje jesmo. Ona su tu, dio su puta koji nas vodi k određenom cilju. Tu su zarad nečega dobroga, pozitivnoga, nečega što će nas ispuniti kao osobu.

Prva misao kad se probudiš?

Kava s primjesama sunčevih zraka koje čine da jutarnji ritual otpočne. U tih nekoliko minuta ne razmišljam ni o čemu. Kasnije, ovisno o raspoloženju, pustim neku pjesmu koja mi bude pokretač toga dana.

Kako se odnosiš prema preprekama na koje nailaziš?

Ovisno o tome koliko sam u datom trenutku spremna suočiti se s njima. Trudim se. Nastojim shvatiti da se, sve ono što nam se događa, događa s razlogom, pa tako i prepreke. Do nas je hoćemo li ih doživjeti kao nešto konačno, ili ćemo pokušati shvatiti da je to dio života koji nas uvijek nečemu uči. Događaju se blokade, bespotrebno analiziranje, umjesto da te prepreke doživimo kao neki normalan proces života i nastavimo dalje.

Najteži trenutak koji si do sada doživjela?

Gubitak dragih i bitnih osoba. Prihvaćanje te vrste realnosti i tih spoznaja za mene predstavlja najteže trenutke.

Opiši svoje PrirodnoJa!

Intuitivna. Eskapist. Nomad. Rijeka. Šuma. Planina.

Neostvarene želje i snovi?

Završila sam arheologiju i maštam da jednog dana imam svoj atelje, antikvarnicu prepunu biljaka, knjiga, kristala, umjetnina, u kojoj će se okupljati svi, stariji i mlađi, psi i mačke. Okrenula sam se dizajnu interijera, grafičkom dizajnu, fotografiji. Radim na tome da to uskoro bude moj poziv. Prvo sam shvatila što sve ne želim raditi, da bih na kraju shvatila što zapravo želim.

Da imaš mogućnost bilo što na svijetu promijeniti, što bi to bilo?

Bit svih promjena je rad na sebi. Početi od sebe. Promjene su moguće isključivo u nama samima, na duhovnoj i mentalnoj razini. Mijenjajući sebe, mijenjamo i svijet oko sebe.

Pogled na budućnost?

Još uvijek vjerujem u dobru energiju i u njezinu moć.

Što znaš danas, a voljela bi da si znala u prošlosti?

Da se manje brinem. Za sve postoji rješenje. Tako se na kraju uvijek ispostavi.

Važnost onoga PrirodnoJa u pojedincu?

Velika. Ogromna. Važno je da njegujemo osobine koje nas čine osobama kakve jesmo. Da smo ih svjesni.

Tvoja PrirodnoJa poruka onima koji ga još uvijek traže?

Vjerujte u sebe. Budite uporni. Vrijedni. Ne osvrćite se na druge. Radite na sebi. Na dobrom ste putu! Male stvari čine da se velike stvari dešavaju.