"Ronio sam s morskim psima, penjao uz zaleđene slapove i ledenjake, skakao iz aviona, niz brane, međutim i dalje se najveći izazovi nalaze kod kuće, kada sam suočen sam sa sobom."

Ronilac na dah, slobodni penjač, putnik, avanturist, trener, fotograf, volonter... Osvojio je otok Jabuku na pedalini, plivao s morskim psima, kitovima i delfinima, vodio ekspedicije na Kilimanjaro i Elbrus... a i to je tek mali djelić avantura koje je ostvario, svakako tek kap u moru planova koje će tek ostvariti. Vitomira Maričića teško je odrediti, etiketirati i opisati. Čak ne uspijeva ni on sam. Ali u jedno je siguran: dok tvoje prirodnoJa ne ugrožava druge oko tebe da budu slobodni, imaš odgovornost prema sebi da budeš sretan i svoj.

Vitomir Maričić.

Tko je Vitomir? Čime se sve baviš?

Vitomir je dijete koje odbija odrasti. Prihvatio je promjenu kao jedinu konstantu i beskrajnu znatiželju kao gorivo za takav put. Teško mi se opisati, jer se svaki dan predomislim. Bavim se istraživanjem sebe i svijeta oko sebe, možda nekim manje konvencionalnim metodama. Volim putovati, učiti i razvijati se u različitim smjerovima, bilo sportskim, mentalnim, iskustvenim, tehničkim ili umjetničkim. Kad bi život bio cirkus, bio bih klaun žongler, iako, dok sam se bavio cirkusom, više sam naginjao akrobatskim disciplinama.

Koje je tvoje PrirodnoJa?

Moje prirodno Ja su putar i med. Ne tuširati se nakon mora. Promijeniti perspektivu, postavljati pitanja, pronaći rješenja, otići preko ruba, biti izvan okvira, izložiti se novom. Biti neuredan, ali sistematičan. Zaboraviti jesti. Čaj od kamilice. Litre i litre obične vode dnevno. Ne mariti za materijalno, cijeniti iskustvo. Djelovati prema inspiraciji. Putovati lagano. Snalažljivost. Suluda ubrzanost ili strašna usporenost. Lijenost. Spavanje ujutro. Zaboravljanje.

Godina ima samo 365 dana, dan 24 sata, a ti si samo jedna osoba. Mnogi te, vjerojatno, pitaju kako sve to stižeš i kako si postao uspješan u svemu?

Ne smatram se uspješnim u ničemu baš naročito, ponajviše jer od svih interesa i obaveza ne stižem ni jednoj posvetiti dovoljno vremena da bih zaista bio zadovoljan. Ponekad sam ludo organiziran i mogu u dan ugurati neviđeno puno zadataka, a ponekad ni sam ne vjerujem koliko sam neefikasan i koliko mi pogled odluta za svakim oblakom na horizontu. Generalno, mislim da je moja prednost ta što dobro učim nove stvari, a mana što mi ne ide ponavljanje. Ako si zadajem nove zadatke i izazove, motiviran sam i uspješan. Kada dođem do dijela gdje treba repetitivno odraditi nešto, zapnem. Nekako sam valjda već navikao na taj stres i multitasking, a možda sam i ovisan. Dogodilo mi se nekoliko puta da sam došao u novu sredinu i pomislio, eto, tu sigurno neću biti zatrpan stvarima… Međutim, za koji tjedan, nisam znao kako pronaći slobodnu minutu.

S kojom od navedenih vještina si krenuo i kako je sve zapravo počelo?

Započeo sam sa razmišljanjem o svemu oko sebe. A to me onda često odvelo u neki ekstrem, sposoban sam iz šalice čaja napraviti ekspediciju i mentalni trening, a isto tako katastrofu odraditi kao šalicu čaja. Što se tiče ekstremnijih sportskih disciplina, čim sam naučio plivati počeo sam roniti i radio na tome da ronim dublje i dalje. Bio sam tek dijete. Čim sam malo bolje naučio plivati, krenuo sam u neka maratonska (za mene tada) plivanja na otvorenoj vodi. Penjanje mi je uvijek bilo jako privlačno i rado sam ga prakticirao, a prije 18 godina, kad sam imao 16, upisao sam prvu takvu edukaciju i to mi je otvorilo oči u svijet takvih klubova i istomišljenika, do tada sam sve slično uglavnom isprobavao sam.

Zašto nisi stao na jednoj, dvije eventualno kao, rekli bismo, «svaki normalan mladić»?

Pa ne znam. Mogu na to, kao i na svako pitanje tu, odgovoriti na 1000 načina. Kod mene se sve na kraju svede na mentalni trening. Najviše uživam u neuralno motoričkim izazovima za CNS. I na kraju, sve se svede na to. Kad se te sve „vještine“ dotjeraju do razine da ne moramo više razmišljati o nekim početnim problemima, ostaje samo mentalni izazov. S obzirom da volim nove izazove, uvijek sam spreman isprobati se u novom ambijentu. A kako su neke vrste penjanja, hodanje po užetu ili ronjenje dominantno ovisni o mentalnoj komponenti jednadžbe, onda se tu nekako najugodnije i osjećam.

Što ti daje volju i snagu da ne odustaješ?

Pa odustajem naravno, hehe. Nekad i to treba. Možda bi više trebao odustajati. Ali napredak ili cilj ili sam osjećaj aktivnosti su uvijek motivatori koji guraju naprijed i održavaju pokret, daju mu ritam i smisao.

Jesi li na svom putu imao podršku ili osude? Ispričaj nam o tome.

Jedno i drugo naravno. Ali oboje može djelovati pozitivno. Osude su nešto na što se navikneš ukoliko se baviš nečim izvan okvira, a gotovo svi aspekti mog djelovanja su barem jednim dijelom izvan nekih standarda. S obzirom da je u meni sigurno neka iskra revolta, anarhije, problema s autoritetom, sustavima i slično, često generalne osude shvatim kao potvrdu kvalitete i vjetar u leđa. Samo, tu je umjetnost ostati priseban, skroman, realan i vjeran svojim motivima, a ne se povesti za nečim samo zato jer je u kontra struji. To je nešto što svaki dan učim.

Najdraži avanturistički doživljaj.

Ne volim naj pitanja, ali definitivno jedan od najavanturističkijih i najdražih projekata je bio odlazak pedalinom na Jabuku. Svaki od velikih alpinističkih uspona je pomno planiran i rizik je reduciran na minimum, da bi postotak uspješnosti bio maksimalan. Isto je s gotovo svim takvim stvarima sportskog ili istraživačkog karaktera. Međutim, sjesti u pedalinu i odlučiti otići do Jabuke i to u ograničenom vremenu, bez pratećeg broda, to je toliko neizvjesno i toliko su malene šanse da će se zbilja i ostvariti da je svaki dan i svaka etapa mala pobjeda, a dolazak na cilj je kao katarza i opravdanje svih snova koje smo ikad sanjali. Ma koliko male šanse bile, za njih se isplati pokušati.

Možeš li navesti svoje vrline, posebnosti, originalnosti koje ti omogućuju da se danas baviš svime što te zanima?

Vjerojatno se neke moje vrline kao znatiželja i pretjerano razmišljanje vrlo lako pretvore u mane, pa me često koštaju. Isto tako, mogućnost da se gurnem preko nekih realnih granica je super iskoristiva u sportu, ali isto tako i opasna i često ne znam na vrijeme stati, ne samo u sportu nego i životu. Teško je baš ovako odgovarati, iako sam jako perceptivan i pretjerano analitičan oko svega oko sebe, imam donekle problem s introspekcijom i ne mogu razlučiti što je vrlina, što mana, ponekad i što osjećam ili mislim o nečem. Kao recimo o naj pitanjima, hehe. Pokušavam biti pozitivan i ići naprijed. To pomaže.

Je li tebi do sada u životu sve išlo glatko da bi danas bio ono što jesi ili su te izgradila neka neugodna životna iskustva, izazovi, sukobi?

Pa nikome valjda ne ide sve glatko. U načelu, statistički, ako postavim stvari u širu sliku, moram reći da sam bio dosta uspješan sa svim što sam pokušao. Je li to sreća, sposobnost ili samo znam odabrati nešto gdje mogu napraviti pomak, ne znam. Bilo je uvijek puno problema, sukoba, raznih iskustava i uspona i padova, ali da ne mislim da se generalno sve isplati i da sve ide negdje… vjerojatno bi nešto promijenio.

studena Dogodilo mi se nekoliko puta da sam došao u novu sredinu i pomislio, eto, tu sigurno neću biti zatrpan stvarima… Međutim, za koji tjedan, nisam znao kako pronaći slobodnu minutu.

Kako se snalazis za financiranje svih tvojih ideja?

Nikako spojiti kako treba vrijeme i novac! To su dva glavna resursa oko kojih se lome izbori destinacija. Vremena doduše ima svatko, više ili manje, a putovati se može i s malo novaca, samo treba biti spreman na to. Ekspedicije iziskuju daleko veće troškove od samih putovanja, a tu nam često uskoče sponzori i uglavnom znamo za ekspedicije dovoljno unaprijed, da možemo uštedejeti nešto novaca. Putovanje stvarno može biti preludo i zabavno s minimalnim budžetom: stopirati po svijetu, spavati u vreći ili surfati kaučima, usput možda nešto raditi… za takvo nešto treba se samo odlučiti i krenuti, a zabava i luda iskustva su zagarantirana. Od te nule pa na gore, opcije su ograničene samo maštom putnika. Većina ljudi koje poznajem, a koji često pričaju o tome kako ne mogu putovati imaju daleko veće resurse nego ja sam, samo ih nisu ili ne žele biti svjesni, jer bi onda morali sami preuzeti odgovornost za to što ne putuju. Stvar je prioriteta, želje i volje. Tko stvarno želi putovati, on već putuje. Tko ne želi, uvijek će pronaći isprike  i zapreke. Ako netko misli da ima baš veliku želju, a tvrdi da ne zna kako i što, nek se javi. Na svojem najvećem putovanju unutar kojeg sam par puta obišao svijet, još sam i zaradio. Najskuplja su najkraća putovanja. A što se sporta i aktivnosti tiče, tu je obično ulazak jeftin, ali kako rastu apetiti, rastu i troškovi. Onda se traže sponzori, kupuje polovno, posuđuje, prodaje stara oprema i slično. Nađe se načina. Pored toga, zarađujem kako stignem, bilo to predavanjem u školi, fotografijom, videografijom, treningom, konzultacijama, SMM-om, modeliranjem… Nema što nisam radio.

Tvoj najveći uspjeh?

Uopće ne doživljavam život kao karijeru, a još manje mogu nekom skalom mjeriti sve što mi se događa. Teško mi je staviti u razmjer npr. neke studentske medalje i neke kasnije „ozbiljnije“ iako je to recimo logično, ali svašta stoji iza toga i put do rezultata je bitniji nego rezultat. Često na nekom treningu sam sa sobom osjetim veći uspjeh i zadovoljstvo nego na nekom formalnom takmičenju. A onda je opet teško to usporediti s nekim priznanjima vezanim uz posao ili volontiranje ili film ili fotografiju. Nekad mi samo činjenica da je nešto uspjelo i neka ideja ostvarena u glavi izgleda kao vrh. Usponi, tekme, ekspedicije, putovanja, projekti… Svaki mi je drag i svaki drugačiji od drugih. Previše sam raspršen da bi imao oštar vrh, hehe. Ali ok, da skratim ovo filozofiranje i napravim brainstorm nekih lijepih trenutaka u nekim aktivnostima kojima kratim vrijeme… Projekt Jabuka – novi horizonti. Taj projekt je bio neka puka umjetnička ideja, više SF nego realnost, da ćemo doći pedalinom do Jabuke. Ali stigli smo i putem toliko toga vidjeli i prošli, a taj dolazak na Jabuku i dolazak na vrh Jabuke… To je bilo nešto što ću upamtiti. Taj projekt je na putničkom festivalu dobio i nagradu za projekt godine, na istom festivalu dobio sam i nagradu za fotografiju godine i bio u finalu ako se dobro sjećam za putnika ili film godine, ne znam više. Dok sam bio aktivno uključen u rad spasilačke službe i reprezentacije dobio sam nekoliko sportskih priznanja, ali i nagradu za spasioca godine i posebnu nagradu CK koja je prvi put uručena spasiocu individualno, to je svakako bilo nešto ekstra i to je recimo vrh jednog dijela i jednog vremena. Nagrađen sam i kao volonter godine, to mi je jako draga nagrada jer iza nje stoji preko sto mladih penjača koje smo motivirali da treniraju penjanje, izgradili smo mali, ali odličan boulder, opremili jedno penjalište i započeli opremati drugo, puno, puno sati, osmjeha, projekata, rada i truda stoji iza svega, a ta nagrada je podsjetnik na to i opet, jedan šlag na tortu jednog drugog vremena. Projekti Kilimanjaro i Elbrus su mi nekako dragi jer su bili pod određenim sponzorskim pritiskom i osim uspona planirana je cijela jedna postprodukcija materijala i na kraju je cijela ili gotovo cijela ekipa stigla do vrha. Nekima je to bio prvi put na planini, projekti su bili komplicirani od prikupljanja sredstava do povratka kući, ali bili su vrlo uspješni. Premijere dokumentaraca nakon ta dva projekta, gdje smo imali priliku predstaviti priču pred stotinama zainteresiranih, nakon toliko priprema, nakon uspona i povratka, to je svakako vrh i krema na toj ogromnoj organizacijskoj torti iza tih projekata. Kao trener i kao takmičar imam isto neke lijepe uspomene. Na jednom triatlonu smo ekipno uspjeli isti dan osvojiti dvije utrke i to u zadnjim sekundama, tako kad nešto bude skroz na knap u sportu bude ti puno draže i pamtiš uvijek. Jako mi je draga i medalja u dizanju utega u mojoj predzadnjoj takmičarskoj sezoni, vjerojatno iz istog razloga, nekako protiv svih očekivanja u zadnjem pokušaju za jednu kilu sam pobjegao konkurenciji. Nisu to olimpijski rezultati, ali su neke karakterne pobjede gdje se do zadnjeg trena gomila adrenalin i super je osjećaj biti zadnji koji je zadržao koncentraciju ili imao malo sreće. To je onaj čarobni koš u zadnjoj sekundi. On se dogodi u finalu Eurobasketa i na terenu u ulici, ali kad daš sve od sebe i pogodiš, jednako je čaroban.

Izazov kojega još nisi ostvario, a želio bi.

Uh, pa nema dosta tinte za to… Otići luftićem na Palagružu. Ostvariti neke rezultate u ronjenju. Prejahati Mongoliju. Prejedriti Pacifik. Penjati neke velike stijene svijeta. Imati vremena za sebe da ne radim ništa. Pa su tu još neki rekordi… Ideje… Ma, tu ima zbilja na lopate stvari, srećom imam još dobar dio života da poskidam sve s popisa. Velik izazov mi je i mijenjanje sebe i rad na sebi. U svakodnevnim komunikacijama, odnosima, ljubavi, odgovornostima, obitelji, organizaciji vremena, rada i ne rada. Vidim tu ogromne prostore da budem učinkovitiji i da budem jednostavno bolja osoba. To mi je velik svakodnevni izazov u kojem sam nekad više nekad manje uspješan. Mislim da bi to trebao staviti kao prioritet, iako je nekad puno lakše otići na sam kraj svijeta, nego se suočiti sa sobom.

Najluđe ikustvo?

A sad, baš ste me našli… Mislim da su meni luda neka svakidašnja iskustva. Većinu kojih bi zadržao za sebe. Ali, vjerujem da sam vidio svakojakih stvari koje bi ljudi stavili u ladicu ludih iskustava… Ronio sam s kitovima, dupinima, upoznavao afrička plemena, kupao se u Amazoni, stajao na rubovima vulkana, popeo se na 6-tisućnjak u odijelu i kravati, nosio putni kofer na vrh Europe, ronio s morskim psima, hodao po špagi iznad kanjona, penjao na zaleđene slapove, skakao iz aviona, vozio avion, jeo kukce, gmazove, reptile i sve što se može pronaći, družio se s fantastičnim ljudima i vidio svašta u prirodi. Naravno, svako od tih iskustava netko prolazi na dnevnoj bazi i to naziva rutinom. Svatko ima svoj kriterij ludosti.

Je li ti ikada život bio u opasnosti?

To je relativno. Bio sam u raznim situacijama gdje sam bio u rizičnom kontekstu, ali sam bio spreman na njega i onda to nije toliko opasno, iako izgleda kao da je samoubilačka misija. Roniti na dah ispod leda može biti rizično, penjanja na visoke vrhove, svaki zaron na veliku dubinu bi nekom ne treniranom vjerojatno bio zadnji, ali on ne bi došao u takvu situaciju. Hodanje po highlineu izgleda kao recept za katastrofu, ali sve te stvari koje izgledaju loše, zapravo su dosta sigurne. Više sam nastradao s ozljedama u ekipnim sportovima, gimnastici i slično. Bilo je i oružanih pljački, raznih nezavidnih situacija, koje su mogle i nisu morale biti opasne. Imam dvadesetak fraktura po svuda, nije da sam baš pretjerano sklon sigurnijim rješenjima, ali svakako ni u kojem trenutku ne riskiram život svjesno i poduzimam sve što mogu da bi sve što radim bilo najsigurnije moguće.

Jesi li ikada čuo: Zašto ne nađeš neki normalan posao?

Jesam. I sam se to nekad pitam. Zovem to kriza ponedjeljka. Kad preispitujem koliko bi lakše bilo drugačije malo posložiti stvari. Ili kad uložim jako puno truda u neki projekt ili sport i unatoč rezultatima ostanem u debelom financijskom minusu. Ali to tako ide. To je neki stil života. Nije nekad praktičan, a nekad je baš taman. Kakav god da je, trenutno je moj. Ne kažem da će uvijek biti, ali trudim se uživati u svemu što radim.

Jesi li ikada osjetio strah u svojim avanturama?

Naravno, strah je sastavni dio svega. Uvijek je potreban i kao neki regulator i kao neki okidač adrenalina i prihvaćam ga kao pozitivan faktor koji mi pruža dodatni izazov i zabavu. Strah me i donositi odluke o životu, strah me neuspjeha, strah me uspjeha, strah me na dnevnoj bazi. Očekivanja, budućnosti, prošlosti… Nisam netko tko nema straha, samo ga u sportu znam koristiti u svoju korist. U životu… Pa recimo samo da me puno više strah biti kući nego biti u ikakvoj avanturi.

Strijepe li ljudi koji te okružuju i vole ponekad za tvoju sigurnost i kako te savjetuju, a kako ti reagiraš na te savjete?

Naravno. Klasični savjeti, klasične utjehe. Loše stvari se dešavaju, to je tako. Iako s obzirom na količinu mogućih loših scenarija, to je zanemarivo. Bilo je oružanih pljački, prevara, prijetnji, napornih brodova, vlakova, autobusa, graničnih problema, prometnih nesreća, upadanja u vodu, meduze, mamurluci, pijavice, pljuskovi, bolesti, trovanja, smrzavanja, lomova, operacija, ma svega. Ovako na hrpi zvuči loše, ali stvarno djeluje zanemarivo u kontekstu kilometara i uvijek kažem da mi se načelno dešavaju samo dobre stvari. Ali i lošije postanu vrijedno iskustvo i često su neke lude priče vezane upravo uz njih. Neugodne situacije se događaju i kući uostalom.

Tvoj odnos s vodom je zaista poseban. Pokušaj nam ga objasniti.

Osim što od malih nogu pijem ogromne količine vode, vjerojatno zbog povećane aktivnosti, voda je neki medij koji me opušta. More mi je mir i inspiracija, podsjeća me na djetinjstvo i zvuk vode me uvijek umiruje. Sad je biti u vodi i moje radno mjesto na neki način, prostor gdje se natječem, treniram, opuštam i razmišljam. Trenutno je to bazen, a za koji mjesec će to opet biti more. Ne mogu zamisliti dan bez vode. Najteže mi je putovati u zemljama gdje nema pitke vode. Sve mogu podnijeti, ali ako biram jednu stvar koju bi volio uvijek imati, to je čista voda.

Koliko dugo možeš ostati pod vodom?

Ovisno što radim. Moja posebnost je što se mogu kretati ispod vode dosta dugo, moj stil ronjenja je specifičan, jako se opuštam i često provodim u zaronima preko 5 minuta. Mislim da sam jedini koji trenutno radi toliko dugačke dinamičke zarone.

Misliš li da je lako biti prirodnoJa. Što bi poručio onima koji ne mogu pokazati svoje prirodnoJA radi potencijalne osude okoline ili bilo kojeg drugog razloga?

Ništa nije lako. Ali to nije razlog da se odustane. Dok tvoje prirodnoJa ne ugrožava druge oko tebe da budu slobodni, imaš odgovornost prema sebi da budeš sretan i svoj.

 

studena

Internet stranica studena.hr/prirodnoja.hr koristi „kolačiće“ (eng. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i praćenje posjećenosti. Postavke prihvata kolačića možete podesiti u vašem internet pregledniku, a više o kolačićima možete pročitati na Više informacija i Pravila o kolačićima.

Prihvaćate li upotrebu ovih kolačića?

Ovi su kolačići potrebni radi osnovnih funkcionalnosti internetske stranice i samim time su uvijek omogućeni. To uključuje spremanje tvojih postavki vezanih uz odabir kolačića, kako bi bile zapamćene prilikom tvojeg ponovnog posjeta ovim internetskim stranicama. 

Internet stranica studena.hr/prirodnoja.hr koristi Google Analytics - servis za mjerenje posjećenosti.

Pravila o kolačićima