O Idi Prester znamo da je uspješna voditeljica, glazbenica, majka dva prekrasna sina, da ima zarazan osmijeh i ne boji se izraziti svoje mišljenje. Ali mnogi ne znaju da je studirala na dva fakulteta i na pragu «ozbiljnog života» okrenula leđa struci i odlučila se za skok u nepoznato. Od takvih skokova ne odustaje ni danas, kada uvečer strpa klince u krevet, od 2-4 nastupa u klubu s bendom, a onda opet ujutro mališane priprema ujutro za vrtić, ulazi spremna u novi dan pun uzbuđenja i kaže: Živote - samo daj :)
Ida Prester.
Štreberica s dušom buntovnice, egzibicionist s dušom pustinjaka, majka s dušom djeteta, carstvo konflikata.
Uvijek sam se borila između različitih uloga. Završila sam Ekonomski fakultet i došla do treće godine politologije. Kad sam upisala magisterij, i bila na pragu da se zaposlim "u struci", nešto je u meni puklo. Ostavila sam sve, otišla u njemački grad Keln na godinu dana i totalno se resetirala. Vratila se, napravila bend, počela raditi na televiziji i pustila život u sasvim drugom smjeru. Na užas mojih roditelja :) Što ne znači da već sutra neću napraviti neki novi skok u nepoznato, otvorena sam prema svim novim momentima. Živote - samo daj :)
Roditelji mi kažu da sam oduvijek bila jaka, odlučna i da sa mnom nije bilo šale. Uvijek se smiju kako karakter čovjeka skužiš od samog početka. Tata me često nosio na ramenima, a ja sam svaki put uspravno ko svijeća sjedila, ozbiljno promatrala ljude i dirigirala kuda da krene. A moj brat se cijeli omlohavio, jedva ga je držao da ne iscuri dole, njega je oduvijek bila briga di će i šta će, a nelagodno mu je bilo da ga svi gledaju iznad glava. Tri stvari se sjećam da su me "drajvale" od najranijeg djetinjstva. Prvo - čitanje. Gutala sam knjige. Moja ljetovanja su izgledala tako da se ostatak familije kupao, a ja bi u sobi čitala po cijele dane, mama mi je morala gasiti svjetlo po noći jer nisam htjela stati. Obožavala sam čarobne paralelne svjetove i bilo mi je tužno živjeti samo u ovom. Drugo - glazba. Prve pjesme, s tekstom i glazbom, sam napisala sa sedam godina, kad sam krenula u glazbenu školu. Ljudi mi ne vjeruju kolika je to opsesija. Imam službeno objavljenih pedesetak pjesama u različitim muzičkim inkarnacijama, ali realno ih imam par stotina. Uopće mi ne igra hoće li biti ikad uspješne, slušane, hoće li ih itko i čuti. Samo curi iz mene. Dok putujem, dok vozim, dok se igram s djecom. Neko je tako opsjednut ronjenjem, drugi teretanom, treći, ne znam, modom.. Divno je imati takvu strast koja te doživotno prati. Treće - užasno me pogađala nepravda, jako sam bila glasna i buntovna, aktivirala se oko svakog problema - smjene ravnatelja, izbacivanje kolege iz škole... A i sama djeca znaju biti okrutna, sjećam se na koji način su maltetirali slabije od sebe. Nitko s njima nije radio na tome, bullying tada nije bio poznat pojam. Nadam se da se danas u školskom sistemu promijenio pristup, izgradnja empatije i solidarnosti mi se čini važnije od svih jednadžbi i opskurnih povijesnih podataka s točnom godinom.
Mislim da je prirodno ja uvijek under construction, svima. Tajna života i sreće, da se patetično izrazim, upoznavanje je svoje osobnosti u datom trenutku i učenje kako je "voziti". Mijenjaju se prioriteti i prelamaju potrebe. Nekoć sam samo htjela nastupati, pjevati pred masom ljudi, zabavljati ih, plesati do jutra. I pustila sam se, zanemarila sam očekivanja svih oko sebe, roditelja, prijatelja... Slušala sam instinkt. Danas izlazim rijetko, nastupam kad je baš neka lijepa prigoda (upravo nam je potvrđena turneja s bendom Gogol Bordello, to se recimo ne propušta) i predana sam malim stvorenjcima koja o meni ovise. Smisao života mi je da od njih napravim drage, hrabre i fine buduće ljude. Nije to lak posao, puno puno truda ulažem u odnos s djecom, to je jedan sasvim novi izazov. Svaki put kada dođe ta neka nova faza, uvijek će se pojaviti hrpa ljudi koja te osuđuje. Kad kreneš u svijet muzike i rokenrola, kad smo krenuli s prvim turnejama - zgražali su se što radim nakon toliko godina obrazovanja, svi ti fakulteti otišli u vjetar, to je život za slackere i zgubidane. Kad sam usporila s muzikom i dala prioritet djeci, onda sam opet "propala" i postala majka/kućanica/antifeministica :) kako god okreneš, netko će prigovarati. Stvarno je najbolje sam sebe prihvatiti u svakom trenutku i slušati svoj unutarnji kod.
Ja se doživljavam kao utopisticu, sanjarku koja se strastveno bori za komadić svog svijeta. Točno znam kako bi taj svijet izgledao i polako ga gradim na mikroplanu s divnim ljudima koje upoznajem svakog dana. Odustala sam od makro promjena, ne možeš promijeniti sistem u kojem živiš, nema tu puno pomaka, pomiriš se s tim s godinama. Al život bez tenzija, bez nervoza, podjela, konflikata, a uz puno raznih interesa i strasti, boja, okusa i mirisa... to sve mora proizaći iz nas samih. Sloboda izbora, empatija za druge, pomoć u zajednici, volontiranje, čuvanje zajedničke imovine, osmijeh i pristojnost i prema nepoznatima, briga za prirodu i generacije iza nas... To su koncepti koji mi puno znače, prenosim ih na svoju djecu i tražim sebi slične ljude da stvorimo svoj paralelni svemir. Kako me drugi doživljavaju? Nemam pojma, neke to inspirira i gradimo taj svijet zajedno, drugi će odmahnut rukom uz neku pogrdnu riječ. Najčešće ljevičarka ili hipsterica. To su etikete koje valjda podrazumijevaju sve to :))
Jaoo... Meni je to stvarno ovisnost, vrh svijeta, Mont Everest. Neki misle da je fora u osjećaju moći, eto svi me gledaju, svi plešu kako ja sviram. Uopće nije. Stvar je u prijenosu poruke. Ti imaš neku ideju u glavi, neku emociju, neku priču koju pričaš. Koja je samo tvoja, proživljena, ja sama pišem svaku svoju pjesmu, prema situacijama iz svog života. A na koncertu odjednom vidiš more ljudi koji su to razumjeli i pronašli sebe u svakom tvom stihu. Vaši svjetovi, svjetovi sasvim nepoznatih ljudi se u tom trenutku sudaraju u nekom zajedničkom emotivnom iskustvu. Za mene nema veće ekstaze. Adrenalin na razini bungee jumpinga. Ko nogometaš koji pred punim stadionom zabije gol. Osim što on time zaradi milione, a ja skoro ništa. Al vjerujte mi da je euforija tu negdje :)
Redatelj Briljantina vidio me na nastupu s Lollobrigidom, još ko klinku i odlučio da mu baš takva "mala" treba. Otvorena, vesela zafrkantica, malo i drska kad treba. Svidio mu se stav. I tako je to krenulo :)
Kad sam na velikoj nagradnoj igri u kojoj dobitnik dobija novi BMW pred punim gledalištem vadeći papirić iz bubnja najavila - A dobitnik glavne nagrade, ovog predivnog BMX-a, je.. Dvorana se zatresla od smijeha. Šta sam znala, klinka, tad mi je i BMX bio pojam.
Konstantno sam izmorena i neispavana. Evo konkretno noćas sam nastupala u 2 ujutro u klubu, vratila se u 4, u 8 sam već spremala djecu za vrtić, i evo sat kasnije razgovaram s vama. Koji put baš razmišljam koliko deprivacije sna čovjek može izdržati, jer ja sam ultimativni šampion. Al proći će i to. Klinci će odrasti i prije nego što se okrenem, žalit ću za ovom bebljom fazom noćnog buđenja i ropstva, al doći će payback time kad će oni njegovati staru majku i mijenjati mi pelene.
Nešto se baš čudno događa kod nas na ovim prostorima, ne samo u kontekstu žena. Povratak nekih groznih koncepata koje smo bili uvjereni da smo zakopali u prošlosti. Ljudska prava, ženska prava, individualizam, sloboda. To danas zvuči kao neka pogrda. Klince se odgaja kao vojsku, topovsko meso za neke buduće sukobe, za nečije nove interese. Kritičko mišljenje, građanski odgoj. Izraziti je animozitet vladajućih struktura prema tim pojmovima, znamo iz kojjih razloga. Javljaju se neki zastrašujući glasovi koji bi Hrvatsku istog trena pretvorili u Handmaid's tale. Ne mislim da je to bezazleno i da će proći samo od sebe. Moramo biti jako oprezni, glasni i boriti se za očuvanje onih vrijednosti i prava koje smo mukotrpno stoljećima sticale. Samo borba i očuvanje PrirodnogJa.
Naravno da je, puno puta sam zbog svojih stavova ostajala bez angažmana. Al nije mi bilo krivo ni sekunde. Imam vrlo jasna uvjerenja još od najranijeg djetinjstva i odabrala sam biti principijelna pod bilo koju cijenu. Mislim da je to jako važno, ne odustajati i ne bojati se reći svoj stav. Puno javnih osoba s tim žonglira i prilagođava se, priča u pr floskulama. Šuti i gledaj u svoj tanjur. Takav pristup je sigurno lukrativniji, al nije moj put.
Mislim da je moj najveći uspjeh što nikad nisam bila kukavica, time se stvarno ponosim. Donosila sam i neke krive odluke, birala krive poslove, veze, al uvijek sam se trudila bez rezervere i ostavljala srce na terenu.
Rad na sebi je borba sa svojim demonima, onim osobinama koje te unazađuju. To je neka moja teorija. Prvi korak je da sam sebe upoznaš - što te zanima? Što te veseli, ispunjava? A onda korigiraš višak koji ti ne treba. Ljubomoru, agresiju, pohlepu... Nije to lako u današnjem krajnje materijalističkom društvu, od malih nogu nas odgajaju da budemo nezasitni i grabežljivi, to je motor ekonomije nažalost, al je kočnica humanosti. Jako puno o tome razmišljam i pričam sama sa sobom, upozoravam se kad kod sebe primijetim te sindrome, a pojavljuju se stalno, nitko nije imun.
Odgoj definitvno pomaže, ali moramo sami prihvatiti odgovornost za svoj razvoj. Ne možeš imati 40 godina i optuživati kompliciran odnos s majkom za sve svoje "krive Drine", loše partnere, krive poslove. Sami stanimo malo, maknimo se od svega i popričajmo sami sa sobom. Jel' to taj život koji smo htjeli? Jel' očekujemo više od sebe? Jel' živimo svoj život ili život tuđih mjerila i očekivanja? Samo jedna stvar je dovoljna za totalnu promjenu - odluka. I par žlicica hrabrosti :)
Prirodno ja je najvažnija stvar na svijetu. Ne možeš ga ignorirati, praviti se da ne postoji, izbit će ti kad tad. Jako je važno da ga prepoznaš, a onda i prihvatiš, njeguješ, dorađuješ.. iskorištavaš svoje talente i potencijale, obuzdavaš svoje demone koje te koče i da se ponosiš svojim Prirodnim ja, jer on je tvoj prijatelj. Nema nijedan razlog na svijetu da skrivaš svoje Ja. To je direktan put u frustraciju. Ponosi se onim što jesi, radi na sebi, živi u skladu sa svojim Prirodnim ja. Tko to ne prihvaća, ni ne zavređuje tvoje vrijeme. Posebno danas u doba interneta i mobilnosti, toliko je lako napraviti svoje mikro svjetove, naći istomišljenike, svoj "čopor". Ne ovisimo o ničijem sudu, sami smo svoji gazde, a cijeli svijet je naš dom.
Internet stranica studena.hr/prirodnoja.hr koristi „kolačiće“ (eng. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i praćenje posjećenosti. Postavke prihvata kolačića možete podesiti u vašem internet pregledniku, a više o kolačićima možete pročitati na Više informacija i Pravila o kolačićima.
Prihvaćate li upotrebu ovih kolačića?
Ovi su kolačići potrebni radi osnovnih funkcionalnosti internetske stranice i samim time su uvijek omogućeni. To uključuje spremanje tvojih postavki vezanih uz odabir kolačića, kako bi bile zapamćene prilikom tvojeg ponovnog posjeta ovim internetskim stranicama.
Internet stranica studena.hr/prirodnoja.hr koristi Google Analytics - servis za mjerenje posjećenosti.