Moja bolja polovica. Svako jutro se budi s lakoćom i nije od onih koji su mrzovoljni cijelo jutro i dođu k sebi tek s prvim gutljajem kave.

“Dobro jutrooo!“ - pozdravlja naše životinje. “Da čujem šta si sanjao noćas Jazz? (naš pas) Zeca si sanjao? Pitao si ga zašto ima tako duge uši? A, ti Luna? (maca) Šta si ti sanjala mačkice? Mijauuu - odgovara Luna kao da razumije pitanje. Kreće hraniti ta gladna usta. “Dobro jutro Mimo! Došao si na doručak?“ Susjedin mačak koji svako jutro čeka svoju porciju ispred naših vrata. Vesela, pjevuši. Ja ne, ja još sjedim na krevetu poluotvorenih očiju i pokušavam se sjetiti koji je danas dan. Mrštim se, jer shvaćam da još nije vikend ili bar petak! Oblačim patike i idem s Jazzom u šetnju. Lutam poljima poput zombija. Još se mrštim jer nije petak.

Nakon što je oprala kosu izlazi s ručnikom zamotanim oko glave. Stavlja kavu, pušta svoju omiljenu pjesmu na kompu. Nekoliko puta za redom. Glasno. Suši kosu i pijucka kavu ponavljajući stihove. Kao da ide raditi u Disneyland, a ne ide. Teže joj je nego meni. Ali to je ne sprječava da prije odlaska na posao posisa kuću i opere podove jer smo ja i pas zaprljali kad smo se vratili iz šetnje. Žuri na posao, jer već kasni zbog toga. Po tko zna koji put će ostati duže na poslu ili se vratiti kasno sa poslovnog puta umorna i iscrpljena. No, bez obzira na sve, ujutro se opet budi s istim optimizmom. Ja ne, a volio bih da imam to što nju čini takvom.